božji

bȍžjī (Božji) prid.

DEFINICIJA

1. a. koji se odnosi na Boga b. koji pripada Bogu

2. za pojačavanje onoga što znači imenica uz koju stoji [cijeli božji dan]

SINTAGMA

božja ovčica, v. bubamara;

Božja providnost, v. providnost (2a);

božje drvce bot., v. božikovina (1);

božje sinovstvo teol. rezultat objave Boga čovjeku: svi su ljudi djeca Božja;

Božje zapovijedi teol. one odredbe koje su proizašle iz Dekaloga i razrađene mnogim pojedinim zakonima (obredi, kult itd.);

Božji mir pov. stroga crkvena zabrana boja i uporabe oružja, na stalno određene blagdane i druge dana (u feudalnoj Europi od 11. st.);

Božji put kršć. arh. hodočašće;

božji sud pravn. pov. u feudalnom pravu, dokazni postupak zasnovan na praznovjerju (vađenje predmeta iz vrele vode, hvatanje užarena željeza, sudski dvoboj); ordalije

FRAZEOLOGIJA

božji čovječe fam. u dijaloškoj situaciji početak ili završetak onoga što se govori sugovorniku sa zn. pojačavanja, skretanja pažnje, pozivanja da shvati, da se urazumi itd.;

(radim itd.) cijeli božji dan (cijelu godinu i sl.) naglašeno trajanje radnje u zn. sav dan, svu (cijelu) godinu i sl.;

iza božjih leđa (bogu za leđima, bogu iza leđa) u zabačenu kraju, usp. Bog ;

iz tvojih usta u božje uši na riječi sugovornika izražava želju da se izrečeno ostvari [[i]A: Kažu da će nam povisiti plaću B: Iz tvojih usta u Božje uši[/i]]; neka tako bude, daj Bože, akobogda;

tko je božji? knjiš. jez. knjiž. pitanje tko kuca na vrata (ob. u pripovijetkama iz seoskog života)

ETIMOLOGIJA

vidi Bog