mokar

mȍkar prid. <odr. -krī>

DEFINICIJA

1. koji je poliven ili natopljen (tekućinom), opr. suh

2. kišan [mokro vrijeme]

SINTAGMA

mokri brat razg., v. pijanac;

mokri termometar meteor., v. psihrometar

FRAZEOLOGIJA

udaren mokrom krpom (po glavi) razg. iron. luckast, pomalo lud, pomaknut, sklon neodgovornim postupcima, lupnut, munjen

ONOMASTIKA

pr. (etnici ili nadimačka): Mȍčan (Samobor, Ivanić Grad), Mòčibob (280, Pazin, Istra, Primorje, nadimačko prema slabom imovinskom stanju), Mȍčić (160, Drniš, sred. Dalmacija), Mòčilac (110, Slunj, Slavonski Brod, Vinkovci, Rijeka), Mòčilār (okolica Zagreba), Mòčiljanin (Sesvete, Ozalj), Mòkran (Delnice, Sisak), Mȍkrī (Novska, Moslavina, ← češ.), Mokrìckī (Slavonski Brod, Posavina, ← češ.), Mòkrīš (Osijek, Požega), Mokròvčāk (Mokrovčȃk) (Zabok, Zagorje), Mòkrović (170, Zagreb, Zaprešić, okolica Zagreba)

top. (često u mikrohidronimiji za manje stajaće vode, vlažna zemljišta i rijeđe, vrela): Mȍča (Móča) (često u Dalmaciji za vlažna zemljišta), Mȍčār (zemljište kod Osijeka), Mòčārnīk (lokva i vrelo, Makarska), Mȍčavac (Brač, Omiš), Mȍče (Makarska, Poljica), Mòčice (Poljica), Mòčila (Banovina, Poljica, Brač, Lika itd.), Mòčile (Lika, Istra), Mòčīlnica (potok), Mòčilo (Gospić), Mòčīlno (Gorski kotar, Virovitica), Mòčilje (Istra), Mòčirad (zemljište u Turopolju), Mȍčnī dòlac (Poljica), Mȍčnīk pòtok (lijevi pritok Save), Mȍčvār (zemljište pod Kalnikom), Mòkrača (vlažna poluspilja u Paklenici, Velebit), Mòkrica (bara kod Samobora, šuma u Slavoniji), Mȍkrī pòtok (potok kod Kostajnice), Mòkričkī pòtok (l. pritok Lonje), Mȍkrō pȍlje (bara kod Pakraca) itd.; (naselja): Mòčile (Vrbovsko, 153 stan.), Mòkreš (Požega, 38 stan.), Mòkrica Tomáševečkā (Sveti Ivan Zelina, 42 stan.), Mòkrice (Donja Stubica, 793 stan.), Mòkrice Mihólečkē (Križevci, 189 stan.), Mȍkrō Pȍlje (Knin, 803 stan.)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. mokrъ (rus. mókryj, polj. mokry) ≃ lit. maknynė: blato