čudo

čȕdo [b] (I)[/b] sr <N mn -a/čudèsa, G čȗdā/čudésā>

DEFINICIJA

1. bibl. pojava ili čin u kojem se vidi djelo Boga mimo prirodnih zakona

2. nešto što se događa mimo očekivanja, predviđenog toka ili prirodnih zakona

3. razg. neobrazložen postupak ili čin

SINTAGMA

sedam svjetskih čuda, v. sedam

FRAZEOLOGIJA

biti na sto čudā biti u velikoj neprilici, naći se pred mnogim teško rješivim zadacima; imati mnoge dileme;

čudnog mi čuda to nije ništa čudno;

čudo božje nešto neobično;

čudo nad čudima veliko čudo, sasvim neočekivano;

čudom se čuditi;

naći se u čudu naći se u neprilici, naći se u problemima koji traže mnoga spretna rješenja, iznenaditi se u najvećoj mjeri onim što se dogodilo ili čulo [kad mi je to rekao našao sam se u čudu];

nekim čudom na neobičan, tajanstven način;

(to je) osmo čudo iron. nešto već viđeno što se pokušalo prikazati neobičnim;

praviti (izvoditi, činiti) čudesa 1. činiti sve moguće da bi se postigao cilj 2. biti sposoban izvesti sjajne stvari, ono što drugi ne može 3. praviti velike probleme na neznatan povod, pretjerano se uzrujavati, osjećati uvrijeđenim i reagirati bučno i pretjerano;

pukim čudom protiv svih očekivanja;

svako čudo za tri dana nakon nekog vremena sve postaje obično;

trista čuda mnogo čudnih stvari ili događaja;

vjerovati u čudo nadati se iznenadnom obratu na dobro;

za divno čudo protivno našem očekivanju;

zinuti od čuda jako se iznenaditi, začuditi

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. čudo (rus. čúdo, polj. cud) ← ie. *kewdos (grč. kŷdos)