volja

vȍlja¹ <G mn vȏljā> ž

DEFINICIJA

1. ljudsko racionalno svojstvo, sposobnost duha da što hoće, da se može odlučiti na što

2. jako htijenje, čvrstina odluke, snaga duha, ustrajnost, upornost duha

3. izražena odluka, koja se ne mora izvršiti [posljednja volja oporuka, testament]

4. želja za čim [dobiti, imati volju za što željeti što postići]

FRAZEOLOGIJA

biti dobre volje 1. biti raspoložen 2. eufem. biti zagrijan alkoholom;

biti po volji, biti s voljom sviđati se, dopadati se;

činiti po volji komu ugađati komu;

dati volju za nevolju prilagoditi se nepovoljnim, teškim prilikama;

do mile volje kako i koliko hoćeš;

drage volje rado;

imati zlu volju (na koga) biti neprijateljski raspoložen prema nekome;

izići iz volje (komu) postati stran, tuđ, nedrag;

po miloj volji, do mile volje potpuno;

preko, protiv svoje volje nerado, pod čijim pritiskom;

pustiti na volju komu pustiti, prepustiti komu da odluči po nahođenju;

što je po volji? što izvolite?;

ući kome u volju postati kome mio;

uz najbolju volju, uza svu volju unatoč, usprkos svemu;

volja Božja tako je Bog htio;

volja mi (ti, mu itd.) je, volja me (te, ga itd.) je hoću (hoćeš, hoće itd.), želim (želiš, želi itd.);

volja sudbine tako je suđeno;

volja ti... kako hoćeš;

za čiju volju učiniti što da se kome ugodi ili stekne sklonost;

za volju ili za nevolju milom ili silom

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. volja (rus. vólja, stpolj. wola), lit. valia ← ie. *wel-: htjeti (lat. velle, stvnjem. wala: izbor)