stav

stȁv m <N mn stàvovi>

DEFINICIJA

1. položaj tijela [stojeći stav; sjedeći stav; ležeći stav]

2. odnos prema komu ili prema čemu [pozitivan/negativan stav; singularni stav; univerzalni stav; partikularni stav]

3. načelo kojeg se netko drži; uvjerenje, mišljenje [zauzeti stav]

SINTAGMA

afirmativni stav log. onaj u kojem predikat označuje samo dio svoga opsega (opseg predikata veći je od opsega subjekta), npr. »Europljani su bijelci«;

disjunktivni stav log. onaj koji povezuje riječju »ili« više termina ili rečenica koje ne mogu biti zajedno istinite ni zajedno neistinite;

hipotetični stav log. onaj koji se sastoji od dvije gramatičke rečenice kojima se izriče neki odnos ovisnosti jednoga stava od drugog;

klečeći stav sport jedan od stavova koji zauzima strijelac pri gađanju u disciplini trostav, v.;

kontradiktorni (protuslovni) stavovi fil. oni koji se razlikuju kvantitetom i kvalitetom i koji ne mogu biti ni zajedno istiniti ni zajedno neistiniti;

kontrarni (protivni) stavovi fil. oni koji se razlikuju po kvaliteti i koji ne mogu biti zajedno istiniti, ali mogu biti zajedno neistiniti;

ležeći stav sport jedan od stavova koji zauzima strijelac pri gađanju u disciplini trostav, v.;

modalni stav log. onaj koji ne izriče neku tvrdnju, nego način na koji predikat pristaje subjektu;

negativni stav log. onaj u kojem se predikat uzima u njegovu čitavu opsegu (npr. »Aristotel nije bio Rimljanin«);

stojeći stav sport jedan od stavova koji zauzima strijelac pri gađanju u disciplini trostav, v.;

subalternirani (podređeni) stavovi fil. oni koji se razlikuju kvalitetom i koji mogu biti zajedno istiniti i zajedno neistiniti;

supkontrarni (podsuprotni) stavovi fil. oni koji mogu biti zajedno istiniti, ali ne mogu biti zajedno neistiniti

ETIMOLOGIJA

prasl. *stavъ (rus. stav, polj. staw), lit. stova: mjesto, v. stati