tikva

tȉkva ž <G mn tȉkāvā/-ī>

DEFINICIJA

1. bot. a. jednogodišnja vrtna biljka iz istoimene porodice s više vrsta (obična t. Lagenaria vulgaris) b. v. bundeva

2. razg. pejor. loš plod bez okusa (jabuke, kruške)

3. pejor. a. glupa osoba, prazna glava [prazna tikva] b. glava okrugla oblika

4. žarg. karo u garnituri tzv. mađarskih karata

FRAZEOLOGIJA

puhati u jednu (istu) tikvu s kim slagati se u mišljenjima i postupcima s kim, puhati u isti rog;

pukla tikva iron. raspalo se prijateljstvo, prekinuli se dobri odnosi;

sabiti (koga) u tikvu umanjiti, potamniti čiju slavu, ušutkati koga nadmoćnošću (znanjem, oponiranjem i sl.);

tko s đavolom tikve sadi o glavu mu se razbijaju posl. tko se udruži s lošom osobom upada u nevolje

ONOMASTIKA

pr. (nadimačka, v. tikva (3) i etnici): Tȉkvan (Orahovica), Tikvènjāk (Tikvenjȃk) (Zlatar Bistrica, Zagreb), Tȉkveša (Dubrovnik, Crikvenica), Tȉkvica (Dubrovnik, Zagreb), Tikvìckī (Osijek, Pula), Tȉkvić (140, Vinkovci, Zagreb, Županja)

top. naselje: Tȉkveš (Beli Manastir, 73 stan.)

ETIMOLOGIJA

prasl. *tyky (rus. týkva, polj. tykwa)