ton

tȏn m <N mn tónovi>

DEFINICIJA

1. a. fiz. zvuk koji nastaje pravilnim titranjem elastičnog tijela i u kojem se razlikuju visina, jačina, boja i trajanje b. karakteristična kvaliteta i boja nekog glazbala ili ljudskog glasa [raspjevani ton gitare]

2. lik. svojstvo i nijansa boje [topli ton; hladni ton]

3. način govora ili obraćanja, ophođenja u društvu [majčinski ton; odrješit ton]

SINTAGMA

međunarodni ton term. izvorna zvučna kulisa (bez glasa komentatora, glumaca i sl.), IT-band;

ton-film zast. zvučni film, opr. nijemi film, v. nijem ;

ton-kino zast. kinematograf u kojem se izvode tonfilmovi;

ton-majstor snimatelj glazbenih izvedbi za radio i drugu reprodukciju te glazbe, govora i šumova za filmove i TV-programe; tonac;

ton-mikspult tehn. elektroakustički uređaj za miješanje (usklađivanje) više zvučnih ili tonskih signala i za mijenjanje njihovih akustičkih svojstava;

ton-operater stručna osoba koja rukuje uređajima i opremom za snimanje, reprodukciju i presnimavanje zvuka ili tona u specijaliziranim prostorima;

ton-redaktor stručnjak koji uređuje zvučni signal za određeni način njegove prezentacije;

ton-režiser visokokvalificirana osoba specijalizirana za oblikovanje zvučnog izraza maksimalne složenosti i vrhunske kvalitete;

ton-skript osnovni tehnološki element u proizvodnji zvučnog filma u kojem je pobliže razrađen sadržaj zvukovnog izraza filma;

ton-studio skup posebno izgrađenih i opremljenih prostora namijenjenih snimanju zvuka za film

FRAZEOLOGIJA

biti u tonu (s čim) biti u skladu (s čim);

da (va)ti ton odrediti, određivati stil, smjer, način čega

ETIMOLOGIJA

grč. tónos; tonikós: toničan