trag

trȃg m <N mn trȁgovi>

DEFINICIJA

1. otisak stopala, noge, kotača i sl. na nekoj površini

2. a. ostatak onoga što je bilo, postojalo b. karakteristično obilježje nekog utjecaja, prošlog vremena i sl.

3. predmet, pojava ili nešto drugo što služi kao potvrda o nečemu, što ukazuje na nešto

FRAZEOLOGIJA

bez traga (nestati, otići i sl.) ne ostaviti nikakva znaka;

biti na tragu (kome, čemu) biti blizu spoznaje, otkrića o kome ili o čemu;

ni traga ni glasa od koga nema vijesti, ništa se ne zna (o komu, čemu);

ući u trag (komu, čemu) otkriti (koga, što);

u tragovima u malim količinama, kao ostatak, kao količina koja nema znatnu važnost, samo malo čega [ti kemijski elementi nalaze se u smjesi u tragovima];

zameo mu (joj i sl.) se trag izgubio se, nestao;

zamesti (zametnuti, zatrti) trag (tragove) prikriti kretanje (odnosno mjesto boravka), sakriti se;

zatrti trag učiniti da tko ili što sasvim nestane, iščezne, iskorijeniti;

zavarati trag otići, vješto izbjeći (potjeri i sl.)

ETIMOLOGIJA

prasl. *tragъ (slov. trag, kašup. tragi: natrag) ← ie. *treh₂gh-: vući (lat. trahere, stir. traig: stopalo)