um

ȗm m <N mn úmovi>

DEFINICIJA

1. a. fil. najviša spoznajna moć, ukupnost spoznaja na teorijskom i praktičnom području [trpni um; djelatni um] b. razg. sposobnost pravilnog rasuđivanja; razum [bistar um; bolestan um; pomračen um]

2. pren. umna osoba

FRAZEOLOGIJA

imati (držati i sl.) na umu (koga, što) misliti (na koga, na što), pamtiti, povesti, voditi računa, (po)brinuti se (o kome, o čemu);

ne silazi mi s uma stalno mislim (o tome);

pasti (doći) na um (kome) 1. sjetiti se 2. dosjetiti se;

pomračio mu se, poremetio mu se um poludio je;

pri bistrom umu pri čistoj svijesti;

s uma sići (skrenuti, šenuti i sl.) poludjeti;

smetnuti s uma zaboraviti;

što na umu to na drumu bez okolišanja i prešutkivanja, otvoreno govoriti

ONOMASTIKA

pr. (nadimačko): Ȗmnīk (Karlovac)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. umъ (rus., polj. um), lit. aumuo