zub

zȗb m <N mn -i, G zúbī/zúbā>

DEFINICIJA

1. anat. jedna od bjeličastih izraslina koštanog tkiva u čeljusti prevučenih caklinom, koje služe za grizenje i žvakanje

2. <mn zȕbovi> a. oštriji ispust, istaknut dio raznih predmeta (pile, češlja i sl.); zubac b. stršeći oštar dio stijene, zida ili čega drugog

3. meton. ono što se troši [zub vremena]

FRAZEOLOGIJA

brusiti, oštriti zube (na kome) govoriti mnogo i nepovoljno o kome;

do zuba naoružan jako naoružan;

hvaliti kroz zube nerado, zlobno i preko volje hvaliti;

imati koga na zubu stalno imati nešto protiv koga, mrziti koga;

jezik za zube! ne govori! šuti!;

kao da mi zube čupa to mi je vrlo neugodno, doživljavam kao krajnje odbojno [kad sviraju jazz kao da mi zube čupaju];

metnuti u zube založiti što, pojesti;

mogao bi ga držati u zubima neusporedivo je veći i snažniji;

naoružan (je) do zuba ima mnogo oružja [obje strane naoružane su do zuba];

ne obijeliti (ni) zuba ne progovoriti, ne progovarati;

nikli su mu treći zubi vrlo je star;

od zuba do zuba u grlo govno podr. (o jelu koje se ne jede velikim zalogajima, koje nije dovoljno obilno i zasitno);

oko za oko, zub za zub bibl. treba se osvetiti, uzvratiti istom mjerom;

pokazati zube (kome) oduprijeti se, pokazati svoju oštrinu, svoju sposobnost opiranja;

polomiti zube (na čemu) ne moći što savladati;

procijediti, promrsiti kroz (a) zube silom ili jedva, polako progovoriti;

reći kroz (a) zube nečujno reći, promrmljati;

sasuti, nabiti zube u grlo premlatiti, prebiti (ob. u prijetnji);

stisnuti zube odlučno trpjeti, ne davati glasa od sebe u tuzi, naporu, brizi i sl.;

s trbuhom do zuba u odmakloj trudnoći, u visokoj trudnoći;

škrgutati zubima 1. razdirati se od zlobe ili zavisti 2. prijetiti komu u bijesu;

škripnuti zubima razbjesniti se;

(ima) trbuh do zuba u visokom je stadiju trudnoće;

tuđim zubima jesti biti ekonomski nesamostalan;

ulaziti u zube, ići u zube zalaziti i zadržavati se između zuba kad se jede (o nekim jelima);

uzeti koga na zub progoniti (koga);

za jedan zub;

ni za jedan zub 1. to je mali posao, zadatak itd., što će se brzo i lako obaviti, to je sitnica (za radnu sposobnost i kapacitet onoga koji govori ili o kojemu se govori) 2. dosl. vrlo malo hrane (prema onome koliko bi se moglo pojesti);

zubi gore ob. u službi predikata u zn. smrt, nagla smrt ili nevolja, slika mrtvaca (koji leži ili pluta na leđima)

ONOMASTIKA

m. os. imena (narodna), zast.: Zȗb, Zúbac, Zùban, Zùbača, Zȕboje

pr. (nadimačka): Zóbec (170, Zagreb, Međimurje, Turopolje), Zóbić (120, Međimurje, Turopolje, Slavonija, v. i zob), Zòbović (Međimurje, Varaždin), Zúbac (120, Osijek, Sinj, Dubrovnik, Rijeka, Dalmacija), Zùbača (Kutina, Kaštela), Zȕbāj (Slavonija), Zȕbāk (740, Zagreb, Slavonski Brod, Zadar, Obrovac, Slavonija), Zùbalić (Buje, Buzet, Istra), Zùbalj (Rijeka, Pakrac), Zùban (230, Solin, Pula, sred. i S Dalmacija), Zùbanov (Zadar), Zubánović (140, Petrinja, sred. i J Dalmacija), Zubánjek (Krapina, Kostajnica), Zùbār (Kaštela), Zubárev (Vukovar, Osijek), Zubátović (Ivanić Grad, Zagreb), Zúbčević (Požega, Podravska Slatina, Slavonija), Zùbčić (1350, Zadar, Rijeka, Slavonija), Zúbec (Turopolje), Zùbek (Turopolje, Zagorje), Zúbić (570, Zabok, Podravska Slatina, Zagorje, Slavonija), Zȕbin (120, Buje, Istra), Zubójević (Čazma, Bjelovar), Zúbonja (Šibenik, Solin, Makarska, Metković), Zȗbović (1020, Pag, Primorje, Zagreb, Slavonija, Lika), Zùpčić (250, Zadar, Rijeka, Slavonija, Biograd)

top. (naselje): Zúbovići (Pag, 251 stan.)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. zǫbъ (rus. zub, polj. zęb), lit. žambas ← ie. *g'ombhos: češalj (grč. gómphos, skr. jambhas)