piti

pȉti nesvrš. <prez. pȉjēm, imp. pȋj, pril. sad. pȉjūći, gl. im. pȉjēnje>

DEFINICIJA

1. (što) unositi kroz usta u organizam tekućinu i gutati

2. (Ø) biti sklon neumjerenom uživanju alkoholnih pića

3. upijati [suha zemlja pije vodu]

FRAZEOLOGIJA

ja (to) pijem (ono) mene pije (kad piće ne prija, kad se muči s pićem) ne ide mi u slast, šteti mi, ne podnosim;

ne zna se ni tko pije ni tko plaća zbrkano stanje duhova, opća zbrka, pometnja, nejasan odnos prava i dužnosti među ljudima, smušenost u nekoj zajednici (društvu, organizaciji, obitelji itd.);

piti (po)bratimstvo ispijati čašu brateći se s kim;

piti dušu (krv) (na pamuk, na slamku) mučiti, kinjiti koga;

piti u čije zdravlje ispijati izričući dobre želje za čije zdravlje;

ta (ti) ne pije vode (kod mene) to nema (za mene) nikakve vrijednosti, to neće ići, ja u to ne vjerujem

ONOMASTIKA

pr. (nadimačka): Piánec (Međimurje, Koprivnica), Pijánec (Ludbreg, Međimurje), Pìjanić (Sisak, v. i Filip), Pijánović (100, Imotski), Vinòpija (Zagreb), Vodòpija (v. i voda) (930, Zagreb, Zagorje, Dubrovnik)

top. (naselje): Pȉjavičino (Pelješac, 166 stan.)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. piti (rus. pit', polj. pić), lit. puotas: piće ← ie. *peh₃i-: piti (lat. bibere, grč. pínein), prasl. *pijanъ, particip od piti