knez

knȇz¹ m <V knȇže, N mn knȅzovi/knéževi>

DEFINICIJA

pov.

1. feudalni nasljedni vladarski naslov

2. seoski starješina

3. u nekim zemljama (posebno u Bosni) niži državni službenik, usp. velmoža

ONOMASTIKA

pr. (prema nekoj upravnoj službi ili nadimačka): Knégo (210, Dubrovnik), Knȇš (Slavonski Brod), Knȇz (1470, Zagorje, S Dalmacija, Primorje), Knézac (Karlovac), Kȅnezek (Ludbreg, Podravina), Knȅzetić (Ozalj), Knézević (Zagora, S Dalmacija, Lika), Knèzičić (Đakovo), Knézić (510, Donja Stubica, Zagorje), Knezòci (Varaždin, Zagorje), Knȇzović (Knezòvić) (1550, sred. Dalmacija), Knȇž (Slavonski Brod), Knéžević (11720, Lika, Kordun, S Dalmacija, Slavonija), Knéžić (790, J i sred. Dalmacija, Banovina), Knjèginić (Slavonija), Knjèginjić (Nova Gradiška), Knjéžević (Slavonija)

top. (naselja): Kàniška gláva (Požega), Kàniške drȁge (ždrijelo, Gospić), Kàniža (Petrinja, Gospić, Brod), Knȇz (nekoliko zaselaka u Ravnim kotarima), Knȇz Gòrica (160, Karlovac), Knézovec (Čakovec, 376 stan.), Knȇzov járak (dol, Međimurje), Knezòvljani (Hrvatska Kostajnica, 177 stan.), Knéžac (Dubrovnik), Knéžci (Požega, 93 stan.), Knéževac (Požega, 131 stan.), Knéževići (više zaselaka po Ravnim kotarima), Knéžević Kòsa (172, Vojnić), Knéžev vȓh (Senj), Knèžpolje usp. i mađ. Kanjiža

ETIMOLOGIJA

prasl. *kъnędzь (rus. knjaz', polj. ksiądz) ← got. *kuningaz: vladar ≃ njem. König: kralj