- knez
- knȇz1 m <V knȇže, N mn knȅzovi/knéževi>DEFINICIJApov.1. feudalni nasljedni vladarski naslov2. seoski starješina3. u nekim zemljama (posebno u Bosni) niži državni službenik, usp. velmožaONOMASTIKApr. (prema nekoj upravnoj službi ili nadimačka): Knégo (210, Dubrovnik), Knȇš (Slavonski Brod), Knȇz (1470, Zagorje, S Dalmacija, Primorje), Knézac (Karlovac), Kȅnezek (Ludbreg, Podravina), Knȅzetić (Ozalj), Knézević (Zagora, S Dalmacija, Lika), Knèzičić (Đakovo), Knézić (510, Donja Stubica, Zagorje), Knezòci (Varaždin, Zagorje), Knȇzović (Knezòvić) (1550, sred. Dalmacija), Knȇž (Slavonski Brod), Knéžević (11720, Lika, Kordun, S Dalmacija, Slavonija), Knéžić (790, J i sred. Dalmacija, Banovina), Knjèginić (Slavonija), Knjèginjić (Nova Gradiška), Knjéžević (Slavonija)top. (naselja): Kàniška gláva (Požega), Kàniške drȁge (ždrijelo, Gospić), Kàniža (Petrinja, Gospić, Brod), Knȇz (nekoliko zaselaka u Ravnim kotarima), Knȇz Gòrica (160, Karlovac), Knézovec (Čakovec, 376 stan.), Knȇzov járak (dol, Međimurje), Knezòvljani (Hrvatska Kostajnica, 177 stan.), Knéžac (Dubrovnik), Knéžci (Požega, 93 stan.), Knéževac (Požega, 131 stan.), Knéževići (više zaselaka po Ravnim kotarima), Knéžević Kòsa (172, Vojnić), Knéžev vȓh (Senj), Knèžpolje usp. i mađ. KanjižaETIMOLOGIJAprasl. *kъnędzь (rus. knjaz', polj. ksiądz) ← got. *kuningaz: vladar ≃ njem. König: kralj
Hrvatski jezični portal. 2014.