nebo

nȅbo sr <N mn -a/nebèsa, G nȇbā/nebésā>

DEFINICIJA

1. a. atmosfera i svemirski prostor koji se sa Zemlje vidi kao svod [južno nebo; sjeverno nebo] b. vrijeme ili klima kao pokazatelj toga

2. pren. baldahin; natkrovlje, nebnica

3. rel. prebivalište viših bića i onih koji su zaslužili zagrobni život [snivaj na nebu, moj anđele]

FRAZEOLOGIJA

čeka da mu padne s neba ne želi raditi i čeka da sve dobije;

čeka manu s neba bibl. bez razloga se nada blagostanju;

kao da je pao s neba odsutan duhom, nesnalažljiv u nekoj situaciji u kojoj se našao;

kao grom iz vedra neba nagla, iznenadna neugodnost;

kao nebo i zemlja velika razlika, nema usporedbe;

nebo se otvorilo počeo je najveći pljusak, kiša kao iz kabla, opr. nebo se zatvorilo jako se naoblačilo, navukli su se tmasti oblaci;

nebu pod oblake u visinu, vrlo visoko;

ni na nebu ni na zemlji nalaziti se u neodređenom položaju;

pod vedrim nebom na otvorenom prostoru, na zraku, na mjestu koje nije pod krovom, u nekoj kući ili u prostoriji (riječ »vedar« nema značenje oprečno od »oblačan«) [spavati pod vedrim nebom];

s neba pa u rebra iznenada, iznebuha;

(biti) u sedmom nebu uživati, beskrajno uživati [on je zaljubljen, on je sada u sedmom nebu];

uzdizati do neba jako, pretjerano hvaliti

ONOMASTIKA

pr. (nadimačka): Nèbes (Osijek), Nebèskī (Zagreb), Nèbesnī (Kostajnica)

top.: Nebèsa (brdo kod Sinja), Nebèskā vȁla (uvala kod Zadra)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. nebo (rus. nébo, polj. niebo), lit. debesis ← ie. *nebhos: oblak (grč. néphos, skr. nabhas)