- isposnik
- ìsposnīk m <N mn -īci>DEFINICIJA1. onaj koji iz vjerskih pobuda živi na usamljenu mjestu bez dodira sa svijetom; pustinjak2. razg. onaj koji se svega odriče; asket (a)ETIMOLOGIJAvidi ispostiti
Hrvatski jezični portal. 2014.
isposnik
Look at other dictionaries:
ìsposnīk — m (ìsposnica ž) 〈N mn īci〉 1. {{001f}}onaj koji iz vjerskih pobuda živi na usamljenu mjestu bez dodira sa svijetom; pustinjak 2. {{001f}}razg. onaj koji se svega odriče; asket(a) … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
rèmeta — m i ž 〈N mn e〉 arh. 1. {{001f}}knjiš. pustinjak, isposnik, eremit 2. {{001f}}reg. zvonar ✧ {{001f}}lat. ← grč … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
svètitelj — m (svetitèljica ž) pov. u srednjovjekovnom idealu istočne kršćanske Crkve isposnik ili kaluđer koji gaji ideal prosvjete i širenja znanja [∼ Sava] … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
àskēt — m 〈G askéta〉 onaj koji živi strogim životom u vježbanju u vrlinama, obuzdavanju požuda i u težnji za moralnim usavršavanjem; isposnik, pustinjak … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
ìsposnički — pril. kao isposnik, na način isposnika … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
svetitelj — svètitelj m DEFINICIJA u srednjovjekovnom idealu istočne kršćanske Crkve isposnik ili kaluđer koji gaji ideal prosvjete i širenja znanja [svetitelj Sava] ETIMOLOGIJA vidi svet … Hrvatski jezični portal
remeta — rèmeta m <N mn e> DEFINICIJA arh. 1. knjiš. pustinjak, isposnik, eremit 2. reg. zvonar ONOMASTIKA pr. (etnici i prema službi zvonara): Rèmeta (Petrinja, Đakovo, Senj), Rèmetić (Hvar, Križevci, Dubrovnik, Pula), Rèmetin (Kaštela, sred.… … Hrvatski jezični portal
asket — àskēt m <G askéta> DEFINICIJA onaj koji živi strogim životom u vježbanju u vrlinama, obuzdavanju požuda i u težnji za moralnim usavršavanjem; isposnik, pustinjak ETIMOLOGIJA vidi askeza … Hrvatski jezični portal
podvižnik — pòdvižnīk m <V īče, N mn ici> DEFINICIJA rel. pravosl. onaj koji nastoji i ustrajava na duhovnom uzdizanju postom, molitvom, očišćenjem i kajanjem ETIMOLOGIJA rus. podvížnik: isposnik … Hrvatski jezični portal
cenobit — cenòbīt m <G cenobítā> DEFINICIJA kršć. 1. kat. isposnik koji u ranom kršćanstvu živi u cenobiju 2. pravosl., v. kenobit ETIMOLOGIJA vidi cenobij … Hrvatski jezični portal
