blagoslov

blȁgoslōv m

DEFINICIJA

1. a. bibl. zazivanje nad nekim (ob. oca na samrti nad djecom) za moć plodnosti i života, za materijalno obilje i društveni položaj b. kršć. čin koji obavlja posvećena osoba (svećenik), kojim se, po zazivu Božjem, blagoslovljenoj osobi želi Božja zaštita na poseban način, spada u niz obreda koji se zovu sakramentalije (može biti posebna molitva i posebna religiozna simbolika)

2. pren. čin odobravanja [dobiti čiji blagoslov; dati svoj blagoslov dati odobrenje, odobriti]

SINTAGMA

blagoslov urbi et orbi (izg. blagoslov ȕrbi ȅt ȍrbi) blagoslov koji papa podjeljuje gradu Rimu (urbs) i cijelome svijetu (orbis) u svečanim prilikama, spojen s potpunim oprostom

FRAZEOLOGIJA

čekati blagoslov Božji iron. za onoga koji troši vrijeme, čeka da mu nešto dođe samo, da padne s neba;

dati svoj blagoslov dati odobrenje, odobriti;

početi s blagoslovom (Božjim) 1. s nadom na dobro 2. onda kad je dobro;

nema tu blagoslova nema tu nade na uspjeh, ne radi se dobro, nema sloge itd.;

(dobiveno, došlo itd.) s blagoslovom razvija se, napreduje itd. na najbolji način, sve sretno teče (o djetetu, imanju itd.)

ETIMOLOGIJA

v. blag + v. slovo