sreća

srȅća ž

DEFINICIJA

1. psih. stanje potpuna zadovoljstva i smirenosti zasnovano na unutarnjem, duševnom miru i skladu u odnosima prema vanjskom svijetu

2. ukupnost okolnosti ili okolnost koja čemu pogoduje [dobra sreća; loša sreća; imati sreće; neka vam je sa srećom]

3. sretan slučaj [ima sreću]

SINTAGMA

igre na sreću igre u kojima se jednostavnim radnjama ili pravilima odlučuje o dobicima ili gubicima u novcu, hazardne igre, kocka, kockanje

FRAZEOLOGIJA

biti pijan (lud) od sreće biti vidljivo obuzet srećom;

imati više sreće nego pameti imati vrlo mnogo sreće, postići više nego što se zaslužuje po svojim osobinama;

kamo (lijepe) sreće! kad bi se bar to dogodilo, kako bi to bilo lijepo!;

nisam te sreće nisam toliko sretan da bi mi se to moglo dogoditi;

takve sam (ja) sreće prati me loša sreća;

tko rano rani dvije sreće grabi posl. tko rano započne dan bit će uspješan;

vrag mu sreću odnio! 1. neka ga nosi vrag (u ljutnji) 2. neka ga, nek mu bude, nije važno, neka ga voda nosi

ONOMASTIKA

Srȅćko m. os. ime, usp. Feliks; isto: Srȅten (pravosl.)

pr.: Srȅčec (Vrbovec, Banovina, Križevci), Srȅčić (Zlatar Bistrica, Prigorje), Srȅčković (Zagreb, Pula), Srȅćek (Varaždin, Zagreb), Srȅćković (Baranja, Sisak), Sreténović (Korčula, Split, Buje)

ETIMOLOGIJA

prasl. *sъrętja: događaj, susret (stsl. sъrešta, rus. vstréča, slov. sreča)