rog

rȏg m <N mn rògovi/rȍzi, zb. rògōvlje>

DEFINICIJA

1. a. koštan, šupalj ili pun izraštaj na glavi nekih životinja (govedo, srndać) b. takav ili sličan izraštaj na glavi nekih mitoloških bića

2. (ob. mn) poseban organ (puževa), ticalo

3. a. glazbalo kojim se daje znak za početak lova i sl. b. glazb. jedan od limenih puhaćih instrumenata [puhati u isti rog s kim, pren. držati čiju stranu, biti isto što i on]; horna c. etnol. pisak na gajdama

4. [i] (+ potenc.)[/i] ono što je oblikom nalik na rog (šiljat kraj), završetak čega, izbočina, vrh Mjesečeva srpa

5. (mn) kose grede krovne konstrukcije, kraj grede koji strši iznad strehe

6. (mn) pren. bračna nevjera [nabijati rogove]

7. geogr. uski šiljasti rt

SINTAGMA

rog Afrike geogr. najistočniji dio Afrike (Somalija);

rog obilja posuda u obliku roga, puna voća i cvijeća kao simbol obilja, bogatstva

FRAZEOLOGIJA

dizati rogove pejor. biti, postati ratoboran, buniti se;

kresati rogove komu onemogućiti, ušutkati koga, dovesti u škripac, uništiti;

nabiti rogove (supruzi/suprugu) prevariti, varati, vršiti preljub;

prodavati kome rog za svijeću podvaliti komu, prevariti, obmanuti koga;

pokazati (kazati) rog (rogove) komu ispružiti kažiprst i mali prst kao simbol nabijanja rogova, da ne urekne, da ne naškodi;

puhati u isti rog s kim držati čiju stranu, biti isto što i on;

slagati se kao rogovi u vreći ne slagati se međusobno;

uhvatiti bika za rogove 1. postupiti odlučno, energično, brzo 2. ne ustuknuti pred poteškoćom ili pred opasnošću;

uvući (povući) rogove umiriti se, povući se, ustuknuti (poslije kakva poraza);

zatjerati, satjerati, natjerati koga u kozji rog dovesti ga u bezizlazan položaj učiniti da bude nemoćan (boljim razlozima, argumentima, drugim odmjeravanjem snaga itd.)

ONOMASTIKA

pr. (nadimačka i etnici, moguće i od hip. od imena Rogouh, zast.): Rȏg (Varaždin), Rògāč (Našice, I Slavonija), Rogáčević (Zagreb), Rógalo (Đakovo, Osijek), Rògan (190, Zabok, Zagorje, Petrinja), Rogánec (Petrinja), Rogánović (Istra; Bunjevci), Rògek (Varaždin, Novi Marof), Rògelj (Križevci, Sisak), Rógić (2080, Zadar, Benkovac, S Dalmacija, Otočac), Rógin (Zagorje, Zlatar Bistrica, Prigorje), Rògīna (Rogína) (850, Ivanec, Varaždin, Zaprešić), Rogìnek (170, Novi Marof, Ivanec, Varaždin), Ròginić (440, Zabok, Turopolje, Sesvete), Rȍglić (260, Split, J Dalmacija), Rógo (Dvor, Vinkovci), Rógolja (Karlovac, Jastrebarsko), Rògošić (650, Solin, Omiš, Dalmacija), Rògović (160, Bjelovar, Pazin, Opatija), Rògulj (520, Kaštela, Sinj, sred. Dalmacija), Rògulja (310, Dvor, Banovina), Ròguljić (870, Sinj, sred. Dalmacija, I Slavonija)

top. (ob. za dugačke rtove ili uzvisine): Rȏg, Rògačica (rt, Mljet), Rògačkā vȁla (Korčula), Rògatica, Rogínec (vrelo, Zagreb), Rȍgljica (potok, Pakrac), Rȍgovo itd.; (naselja): Rȍgi (Delnice, 21 stan.), Rogočàna (Labin, 94 stan.), Rògōtin (Ploče, 727 stan.), Rògovac (Virovitica, 305 stan.), Rògovići (Poreč, 72 stan.), Rògoža (Garešnica, 322 stan.), Rògulje (Pakrac, 61 stan.; Dvor, 135 stan.)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. rogъ (rus. rog, polj. róg), lit. ragas