blato

blȁto sr <G mn blȃtā>

DEFINICIJA

1. meka smjesa raskvašene zemlje [ljekovito blato; sumporno blato; živo blato]; glib, kal

2. pren. prljavština, niskost, porok, društveno dno [bacati (nabacivati) se blatom (na koga) (vući koga po blatu), pren. klevetati; izvlačiti kola iz blata spasavati iz velike bijede, nevolje ili sramote]

3. a. zast. jezero b. term. veća voda stajaćica glibovita dna ili koja presušuje

FRAZEOLOGIJA

kao blata vrlo mnogo;

praviti od blata (koga) onoga koga su uništili, onemogućili itd. ponovno stvarati i podizati jer tako potrebe traže (ob. u javnom životu);

izvlačiti kola iz blata spasavati iz velike bijede, nevolje ili sramote;

kad je kiša blato je (dodatak na svoje ili tuđe riječi koje glase »tako je« ili se izgovori cijela fraza tako je, kad je kiša blato je kad se želi reći da je zaključak vrlo lako izvediv i da se ništa ne može problemizirati, bitno dodati ili bilo čime proširiti što bi unijelo više smisla u ono što je rečeno)

ONOMASTIKA

pr.: Blȃca (Zagreb, Šibenik, Split), Blȃče (Šibenik, Turopolje, Biograd), Blȁčić (Šibenik), Blȃće (160, Šibenik, Zadar, Split), Blàtānčić (170, Slavonski Brod, Slavonija, Baranja), Blàtarić (Ludbreg, Koprivnica, Pakrac), Blȁtnīk (Zagreb, Crikvenica, Slatina), Blȁtnjāk (Vukovar, Split, Sisak), Blȁtnjarkov

top. (često u mikrotop. i u hidronim. za lokve i jezera): Blȁta, Blatášce, Blȁtina, Blȁtnjāk (potok), Blȃto, Blȁtuša (potok), Bòkanjačkō blȁto, Bùškō blȁto, Nàdīnskō blȁto itd.; (naselja): Blȁce (Metković, 201 stan.), Blȁcko (Požega, 232 stan.), Blȁta (Ogulin, 31 stan.), Blȁtnā Vȃs (Buzet, 12 stan.), Blȁtnica (Čazma, 151 stan.), Blȁtnica Pòkupskā (Karlovac, 83 stan.), Blȁto (Dubrovnik, 77 stan.; više manjih zaselaka na otocima i u Dalmaciji), Zȁblaće (zaseoci na Krku, kod Šibenika i Zadra), Zȁblatje (Koprivnica, 326 stan.), Zȁblatje Pòsavskō (Grad Zagreb, 39 stan.)

ETIMOLOGIJA

prasl. *bolto (rus. bolóto: močvara, polj. błoto) ≃ lit. baltas: bijel