zrak

zrȃk m

DEFINICIJA

1. meteor. smjesa plinova od koje se sastoji plinovit omotač Zemlje (otprilike 78% dušika, 21% kisika i dr.)

2. meton. a. slobodan, otvoren prostor [idemo na zrak]; priroda b. slobodan prostor iznad tla [odletjeti u zrak]

3. v. zraka (1)

FRAZEOLOGIJA

baciti u zrak 1. dosl., v. zrak (2b) 2. raznijeti eksplozijom;

doći do zraka 1. dosl. izaći na potreban čisti zrak, moći disati nakon prekida ili na razne načine izazvanih poteškoća 2. pren. osloboditi se teškoća, oporaviti se u poslovanju, u rješavanju oskudice itd. [nisam imao novaca, ali sam došao napokon do zraka = uhvatiti zraka];

graditi kule u zraku zanositi se neostvarivim planovima;

imati zraka 1. moći dobro disati, biti izložen dobrom zraku, imati dovoljno kisika, biti zračan [soba ima zraka] 2. ne nalijegati dobro na neku podlogu ili na ono sa čime bi se moralo zalijepiti, propuštati zrak, ostavljati slobodan prostor između dvije površine koje dijeli reška i sl., imati potreban razmak (o površinama, opekama, blokovima u građevinarstvu i sl.);

visjeti u zraku moći se dogoditi svaki čas, predstojati (za nešto značajno što se očekuje);

zrak je čist/nije čist razg. (u raznim situacijama) u zn. ocjene da okolnosti dopuštaju/ne dopuštaju izvršenje radnje [doći ću kad zrak bude čist (kad ne bude prisutna neželjena osoba)];

živjeti od zraka nemati dovoljno prihoda

ETIMOLOGIJA

prasl. *zorkъ (stsl. zrakъ: lik, rus. zórok: pogled, polj. wzrok: pogled) ≃ v. zreti