slava

slȁva ž <G mn slȃvā>

DEFINICIJA

1. opća poznatost uz javno priznanje i uvažavanje za djela i dostignuća [steći slavu]

2. retor. hvaljenje čijeg djela ili zasluga; hvala

3. a. pravosl. dan sveca zaštitnika porodice, svetkovina i kult predaka b. crkveni ili državni godišnji praznik

4. priredba posvećena kakvu prazniku ili događaju; slavlje, proslava

FRAZEOLOGIJA

slava mu! posljednji pozdrav pokojniku pri oproštaju s njim;

prazna slava pejor. 1. slava koju ne prate priznanja u dobrima i novcu 2. opća poznatost osobe koja ne zaslužuje slavu

ONOMASTIKA

m. os. imena (narodna): Slávac, Slȁvoljūb, Slȁvomīr, Slȁvoslav rij. (te brojna narodna imena tipa: Branislav, Ladislav, Miroslav, Radoslav, Vjekoslav, i sl.); hip.: Sláve, Slávko, Slávo; ž. os. imena: Slȁvica

pr.: Slȃvčić (Pazin, Rijeka), Slàvec (Klanjec, Zagreb), Slavèčkī (Križevci, Zagreb), Slàvetić (Novi Marof, Podravina), Slávi (Križevci, Zaprešić), Slȁvica (600, Šibenik, Zagreb, sred. Dalmacija), Slávić (860, Opatija, Virovitica, Vinkovci, v. i slavuj), Slȁvīk (Vrbovec, Varaždin), Slávin (Varaždin, Bjelovar), Slȁvina (Jastrebarsko, Zagreb, Daruvar, Garešnica), Slavínec (Ivanec), Slàvinić (Đurđevac, Bjelovar, Prigorje), Slȃvka (Vukovar, Omiš), Slávko (Garešnica, Zadar, Ivanec), Slávković (130, Zagreb, Metković, Pula, Senj), Slȁvnić (160, Petrinja, Banovina), Slȁvnović (I Slavonija, Sesvete), Slavójević (Nova Gradiška, Karlovac)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. slava (rus. sláva, polj. sława), lit. šlovė ← ie. *k'lew- (lat. gloria, grč. kléos)