rupa

rȕpa ž <G mn rȗpā>

DEFINICIJA

1. a. otvor u nečemu ili kroz nešto; provrt b. udubljenje, jama

2. pren. a. bijedno, jadno sklonište ili prostor b. slabo mjesto u nekoj cjelini, sustavu i sl. [rupa u znanju]; nedostatak, praznina

FRAZEOLOGIJA

deveta (posljednja, zadnja) rupa na svirali ono što je nevažno, sporedno, čemu se ne pridaje nikakvo značenje;

pobjeći u mišju rupu, zabiti se u mišju rupu potpuno se povući, pobjeći pred opasnostima, prestrašiti se;

rupa u vodi (napraviti rupu u vodi) (tal. kalk.) napraviti nešto besmisleno, ne postići ništa s onim što je moralo donijeti dobit ili napredak [s onom prodajom kuće napravio je rupu u vodi]

ONOMASTIKA

pr. (nadimačka, etnici i prema zanimanju rudara): Rópac (100, Crikvenica, Primorje, Prigorje), Rȕpa (Bjelovar, Slunj, Jastrebarsko), Rupàner (Osijek), Rupánović (Sinj, Koprivnica), Rȕpār (Zaprešić, I Slavonija i Baranja), Rȕpe (Delnice, Rijeka, Koprivnica), Rùpec (Koprivnica, Bjelovar), Rúpić (450, Šibenik, Z Slavonija), Rȕpnīk (110, Zagreb, Slavonija)

mikrotop.: Rȕpālj, Rȕpe, Rȕpine, Rȕplje, Rȕpna, Rȕpnīk, Rùpovac, Rupùšnica itd.;

top. (naselja): Rȍpa (Mljet, 19 stan.), Rópci (Crikvenica, 53 stan.), Rȕpa (Opatija, 306 stan.), Rȕpe (Šibenik, 976 stan.)

ETIMOLOGIJA

prasl. *rupa (rus. rúpa, slov. rupa), lit. ruopti: kopati ≃ lat. rumpere: provaliti