govor

gȍvōr m <G -ora, N mn -i>

DEFINICIJA

1. a. prirodna sposobnost čovjeka da se sporazumijeva, šalje i vraća misli i poruke pomoću artikuliranih glasova koji oblikuju riječi i rečenice [dar govora] b. neko drugo sredstvo koje zamjenjuje govor i verbalni jezik kao sustav znakova (geste, grimase, kašalj u znak neslaganja itd.)

2. način izgovora, način izgovaranja koji daje više ili manje važnosti jačini i dinamici glasa, brzini izgovaranja itd. [scenski govor]

3. lingv. a. idiom unutar nekog jezika koji se izdvaja i prepoznaje po nekim svojstvima (ijekavski govor ima ije u riječima kao mlijeko za razliku od drugih govora štokavskog narječja: ekavski mleko, ikavski mliko) b. jezični tip koji se unutar dijalekta/narječja ističe manjim, ali postojanim obilježjima, govor jednog sela, kraja itd.

4. tekst koji ima poseban oblik, način izlaganja i izgovaranja prilagođen prilici [svečani govor svečana besjeda; nadgrobni govor nadgrobno slovo; politički govor riječ za one koji prisustvuju zboru neke stranke i sl.; održati govor]

SINTAGMA

govor tijela 1. priopćavanje uz pomoć pokreta raznih dijelova tijela (licem, rukama, očima i dr.) = gestikularni govor 2. psih. proučavanje osobe zaključujući prema tjelesnim gestama kao vrsti neverbalnog jezika;

neupravni govor prepričavanje što je tko rekao kao dio rečenice onoga koji prepričava;

slobodni neupravni govor ono što je tko rekao sa stajališta onoga o komu je riječ;

upravni govor ono što je tko rekao, doslovno kako i u kojem licu (obilježava se navodnim znacima)

FRAZEOLOGIJA

ni govora ne dolazi u obzir, nikako ne može biti;

nije vrijedno govora ne vrijedi na to trošiti riječi

ONOMASTIKA

pr. (nadimačka): Gòvorčin (150, Zadar), Govorčínović (110, Banovina), Gòvōrko (180, Vrgorac, J Dalmacija), Govórković, Govòruša (Knin, Bukovica), Govòrušić

ETIMOLOGIJA

prasl. *govorъ (rus. góvor: mrmor, polj. gwar: žagor)